Ponedjeljak, 18. 5. 2026, 20:00
Narodno pozorište sarajevo

32. SVEM

Koncert - Anastasia Kobekina i Zagrebački solisti

Program:

Franz Schubert (1797–1828) / obr. za gudački orkestar Gustav Mahler (1860–1911)
Gudački kvartet br. 14 u d molu, D 810
Smrt i djevojka [Der Tod und das Mädchen]

I. Allegro
II. Andante con moto
III. Scherzo. Allegro molto
IV. Presto

 

Pauza

 

Boris Papandopulo (1906–1991)
Pintarichiana, svita za gudački orkestar  

I. Sonatina. Allegro con spirito
II. Pastorella. Andante cantabile
III. Rondo. Allegretto
IV.  Vivace i Dudaš [Cornemuse]

Joseph Haydn (1732–1809)
Koncert za violončelo i orkestar u C duru, Hob. VIIb:1

I. Moderato
II. Adagio
III. Allegro molto

O umjetnicima

ANASTASIA KOBEKINA

ANASTASIA KOBEKINA, koju je Le Figaro opisao kao „neuporedivu muzičarku“, osvaja publiku izuzetnom muzikalnošću, slojevitim interpretacijama i harizmatičnim scenskim prisustvom. Dobitnica je nagrade Leonard Bernstein za 2024. godinu. U maju 2023. godine potpisala je ekskluzivni diskografski ugovor za Sony Classical. Njen debitantski album Venice objavljen je u februaru 2024. godine, nakon čega je u oktobru iste godine nagrađena prestižnim priznanjem Opus Klassik. U februaru 2025. njemački javni servis ARD emitovao je četverodijelni dokumentarni serijal o umjetnici pod naslovom Anastasia Kobekina – Sada ili nikada [Jetzt oder nie]. Njen naredni album, posvećen Solo svitama za violončelo Johanna Sebastiana Bacha, objavljen je u septembru 2025. godine. Na festivalu BBC Proms debitovala je 2024. godine uz Češku filharmoniju i dirigenta Jakuba Hrůšu, izvodeći Koncert za violončelo Antonína Dvořáka. Tokom 2025. godine vraća se u Royal Albert Hall na još dva nastupa: 8. augusta u okviru programa  Od sumraka do svitanja [From Dark Till Dawn], koji je osmislila Anna Lapwood, te 10. septembra, kada će izvesti Koncert za violončelo br. 1 Dmitrija Šostakoviča uz BBC Scottish Symphony Orchestra pod dirigentskim vodstvom Delyane Lazarove. Tokom 2024. godine bila je umjetnica u fokusu festivala Rheingau Musik Festival, dok će u 2025. godini preuzeti rezidencijalne umjetničke angažmane na festivalima Festspiele Mecklenburg-Vorpommern i Beethovenfest Bonn.

Među najznačajnijim angažmanima koncertne 2025/26. sezone izdvajaju se nastupi uz Češku filharmoniju pod vodstvom Semyona Bychkova, Konzerthausorchester Berlin pod dirigentskom palicom Ivána Fischera, kao i saradnje sa ansamblima i orkestrima Deutsche Kammerphilharmonie Bremen, Mahler Chamber Orchestra, Royal Philharmonic Orchestra, Philharmonia Orchestra, BBC Philharmonic i Academy of St. Martin in the Fields.

Poseban događaj u njenoj umjetničkoj sezoni predstavlja svjetska premijera novog Koncerta za violončelo američkog kompozitora Brycea Dessnera, pisanog upravo za Anastasiu Kobekinu. Njeni nastupi vodili su je na neke od najznačajnijih svjetskih koncertnih podijuma i festivala, među kojima se izdvajaju Wigmore Hall, Concertgebouw Amsterdam, Lincoln Center, Konzerthaus Wien, Berliner Philharmonie, Tonhalle Zürich, Elbphilharmonie Hamburg, Gstaad Menuhin Festival, Schleswig-Holstein Musik Festival, Rheingau Musik Festival, Beethovenfest Bonn, Festspiele Mecklenburg-Vorpommern i Verbier Festival. Tokom svoje dosadašnje karijere sarađivala je sa uglednim dirigentima kao što su Semyon Bychkov, Paavo Järvi, Jakub Hrůša, Krzysztof Penderecki, Heinrich Schiff, Omer Meir Wellber, Vasily Petrenko i Charles Dutoit.

Dobitnica je nagrada na međunarodnim takmičenjima, među kojima se posebno izdvajaju Međunarodno takmičenje Čajkovski 2019. godine i Međunarodno takmičenje George Enescu 2016. godine. U periodu od 2018. do 2021. godine bila je članica programa BBC New Generation Artist, dok je 2022. godine dobila i Borletti-Buitoni Trust Award.

Rođena u Rusiji, Anastasia Kobekina počela je učiti violončelo sa četiri godine. Studirala je u Njemačkoj kod Fransa Helmersona i Jensa-Petera Maintza, u Parizu kod Jérômea Pernooa, a studije baroknog violončela završila je u Frankfurtu kod Kristin von der Goltz. Nastupa na violončelu Antonio Stradivari Bonamy Dobree-Suggia iz 1717. godine, koje joj je velikodušno ustupila fondacija Stradivari Foundation Habisreutinger-Huggler-Coray.

ZAGREBAČKI SOLISTI

ZAGREBAČKI SOLISTI su jedan od najznačajnijih i najdugovječnijih gudačkih kamernih ansambala u Europi, osnovani 1953. godine pod okriljem Radio Zagreba, na inicijativu i pod umjetničkim vodstvom velikog violončeliste Antonija Janigra. Prvi koncert održali su u januaru 1954. godine, čime je započela izuzetna koncertna karijera koja traje više od sedam decenija. Od svog osnivanja, Zagrebački solisti su izgradili prepoznatljiv identitet ansambla koji djeluje bez dirigenta, oslanjajući se na visok nivo međusobne muzičke komunikacije i precizne interpretacije. Njihov repertoar obuhvata širok historijski raspon – od baroknih djela do savremenih kompozicija, uključujući i brojne praizvedbe domaćih i stranih autora. Poseban doprinos dali su promicanju hrvatske muzičke baštine, kroz interpretacije i snimke djela hrvatskih kompozitora različitih epoha. Zagrebački solisti su tokom svoje historije nastupali na najprestižnijim svjetskim pozornicama – uključujući Carnegie Hall u New Yorku, Konzerthaus u Beču, Royal Festival Hall u Londonu, Teatro Colón u Buenos Airesu, te dvorane u Tokiju, Parizu, Madridu, Berlinu, Sydneyju i mnogim drugim. Do sada su održali više od četiri hiljade koncerata na svim kontinentima i snimili više od sedamdeset nosača zvuka, od kojih su mnogi nagrađeni i zabilježeni kao visoki dometi u kamernom izvođenju gudačkog repertoara.

Nakon Janigrovog odlaska 1968. godine, ansambl su sukcesivno vodili istaknuti muzičari – Dragutin Hrdjok, Tonko Ninić, Karlo Slobodan Fio, Anđelko Krpan i Borivoj Martinić-Jerčić – svaki od njih ostavljajući vlastiti interpretativni pečat. Od 2012. godine umjetnički voditelj ansambla je violinist Sreten Krstić, nekadašnji koncertni majstor Minhenske filharmonije, čije je dugogodišnje iskustvo dodatno obogatilo izražajnu paletu ansambla.

Za izuzetan doprinos kulturi, Zagrebački solisti su nagrađeni brojnim priznanjima, među kojima se ističu Nagrada Vladimir Nazor, Orden zasluga za narod, Zlatna ploča diskografske kuće Philips, kao i mnoge međunarodne pohvale i nagrade muzičke kritike. I danas, više od sedamdeset godina nakon osnivanja, Zagrebački solisti ostaju simbol interpretativne izvrsnosti, muzičke elegancije i kulturne posvećenosti. Njihova prisutnost na domaćoj i međunarodnoj sceni neprekidno potvrđuje važnost klasične muzike u savremenom društvu i čini ih nezaobilaznim ambasadorima hrvatske umjetnosti u svijetu.

 

SRETEN KRSTIĆ, violinist svjetskog ugleda, od 2012. godine obnaša dužnost umjetničkog voditelja Zagrebačkih solista. Rođen u Beogradu, školovao se u rodnom gradu, Detmoldu i na Mozarteumu u Salzburgu, a već s dvadeset tri godine postao je koncertni majstor Minhenske filharmonije, poziciji koju je obnašao više od tri decenije. Kao solist i kamerni muzičar, nastupao je širom svijeta s vodećim orkestrima i dirigentima. Njegova preciznost, muzikalnost i interpretativna zrelost ostavljaju snažan pečat na zvuk i umjetnički identitet Zagrebačkih solista. Za vrijeme svog dugogodišnjeg angažmana u Minhenskoj filharmoniji, Krstić je sarađivao s brojnim svjetski poznatim dirigentima i orkestrima, a njegov rad kao koncertnog majstora bio je visoko cijenjen zbog njegovih izuzetnih tehničkih vještina i sposobnosti za muzikalnu komunikaciju s orkestrom. Osim toga, Krstić je nastupao u vodećim koncertnim dvoranama širom svijeta, a njegov bogat solistički opus uključuje brojna priznanja i nastupe na prestižnim festivalima. Njegov pristup umjetničkom vodstvu Zagrebačkih solista uključuje čuvanje tradicije ansambla, dok istovremeno potiče nove interpretacije i inovativne pristupe klasičnoj muzici.

Solo pjesmu Smrt i djevojka [Der Tod und das Mädchen], djelo obilježeno gotovo gotičkom mistikom uobličenom u dijalog imaginarnog lika djevojke i personificirane smrti, Franz Schubert (1797–1828) je komponovao 1817. godine. Iz muzičkog materijala pomenute solo pjesme nekoliko godina kasnije nastat će obrisi  drugog stava Gudačkog kvarteta u d molu, br. 14, D. 531 koji će biti nazvan po solo pjesmi. Kvartet počinje odlučnim prvim stavom Allegro u kojem prepoznajemo snagu i strastvenost karakterističnu za beethovenovski patos pun dubine sa mjestimičnim skretanjem u nešto vedrije kontrastiranje u karakteru. Drugi stav, Andante con moto donosi muzički materijal solo pjesme kroz simboličko turobno ponavljanje glavne teme i prolazak kroz variranje kako bi materijal do kraja stavka, poput imaginarnog subjekta ili ideje, doživio konačno razrješenje svoje sudbine. Treći stav je Scherzo brzog tempa, kojem kontrastira središnji Trio sa vedrom i pjevnom tematikom. Kraj Scherza potom vodi u galopirajući šestosminski Presto čija Coda, nakon kratkog izleta u D dur, zaključuje povratak u tonalitetno ishodište d mola. Djelo je za gudački orkestar priredio Gustav Mahler (1860–1911) davši mu širinu i grandioznost u novoj orkestarskoj dimenziji.

Svita za gudače Pintarichiana hrvatskog velikana Borisa Papandopula (1906–1991) komponovana je 1974. godine upravo za Zagrebačke soliste. Posvećeno franjevcu, kompozitoru i orguljašu Fortunatu Pintariću (1798–1867), četverostavačno djelo vid je Papandopulove reinterpretacije Pintarićevih minijatura za instrumente s tipkama, stilizovano u neoklasičnom duhu. Pintarichiana predstavlja izdanak Papandopulovog neoklasicizma u najboljem smislu, a vodi nas kroz stamenu arhitektoniku i vedro raspoloženje Sonatine, nakon koje dolazi sanjiva i pjevna Pastorella. Treći stavak je Rondo predstavljen kroz razigranu glavnu temu, čiji nas  karakter ushićeno vodi ka furioznom Dudašu [Cornemuse], posljednjem stavku u kojem dionice u vijugavim tkanjem muzičke teksture dolaze do svojevrsne tačke usijanja dajući Pintarichiani završetak dostojan grandioznih orkestarskih djela.

Koncert za violončelo Hob. VIIb: 5 u C duru najstarijeg od trojice bečkih klasičara Josepha Haydna (1732–1809) nosi pomalo misterioznu priču o tome kako je djelo dospjelo u ruke svog urednika i orkestratora, češkog kompozitora Davida Poppera (1843–1913). Izvori kažu da je Popperu neki sasvim nepoznati muzičar u pauzi jednog od njegovih bečkih koncerata pružio skicu solo dionice violončela, koju je Popper temeljito analizirao, i zaključio da se zaista radi o Haydnovom rukopisu. Taj je rukopis izgubljen, ali je u naslijeđe ostalo djelo čija se orkestracija pripisuje Popperu. Ono što je kod Koncerta za violončelo međutim, neosporno, jesu potezi u maniru klasicističke melodike, elegantne ritmike, i profinjene orkestracije vidljive u svakom potezu, kao i prostor za kantabilnost i ekspresiju solo dionice violončela koji otvara nove horizonte unutar klasicističkih uzusa interpretacije. Djelo je premijerno izvedeno 1894. godine, a kao partitura objavljeno u Berlinu pet godina kasnije.